Name: Eskortni razarač (torpiljarka)
Typ: TA 35 (ex Giuseppe Dezza, ex Pilade Bronzetti
Zugehörigkeit: Njemačka ratna mornarica
Abmessungen: d=73 m; š=7,33m;
Versenktes Datum: 5. studeni 1944.
Verursachen: Podvodna mina
Historische Bedeutung: Postoji
Ort: Blizu Fažanskog kanala
Schwierigkeiten finden: teško se nalazi – potrebna pomoć instrumenata (GPS)
Maximale Tiefe: 30 m
Minimale Tiefe: 22 m
Strom: 3 umjerena
Zugang: 2 Pristup moguć isključivo brodom (lokacija je na otvorenom moru)
Sichtbarkeit: 3 vrlo promjenjiva, povremeno izuzetna
Lebende Welt: 4 Raznolik život na i oko olupine, povremeno primjerci većih riba
Wissen und Fähigkeiten: 4 sve napredne kategorije
POVIJEST
GIUSEPPE DEZZA bio je torpiljarka klase “PILO”, a izgrađen je u brodogradilištu Odero Terni u gradu Sestri Ponente na ligurskoj obali kao brod iz serije od 8 razarača. Porinut je u more 26. 10. 1915. godine, a u službu talijanske ratne mornarice ušao je 15. 12. 1915. godine pod imenom “Pilade Bronzetti”. Cijena broda bila je 2.400.000 lira.
Bili su to moderni brzi razarači duzine 73 m, širine 7,33 m i gaza 2,46 m. lstisnina im je iznosila 672 tone, a bili SU opremljeni S četiri parna kotla tipa Thornycroft, dvije parne turbine Tosi od po 18.000 KS te dva vijka. Gorivo za parne kotlove bila je nafta, tada prava novost u odnosu na klasično gorivo – ugljen. lmali su tri visoka uska dimnjaka, pa su ih mornari od milja ili iz poruge zvali “Tri lule”. Mogli su postići zavidnu brzinu od 32 čvora, a autonomija im je iznosila 1440 milja pri ekonomičnoj brzini. Bili su naoružani jednim topom kalibra 120/40, 4 topa od 76/40 te dvije lansirne cijevi za torpeda kalibra 450 mm. Po završetku 1. svjetskog rata izmijenjeno im je glavno naoružanje. Ugrađeno je 5 topova jednakog kalibra od 102/35 mm, sto se pokazalo boljim od prethodnog rješenja, a dodatno su ugrađeni i protuavionski topovi manjeg kalibra. Posada je brojila 79 mornara i časnika. Osnovna koncepcija ovih brodova pokazala se toliko uspješnom da je osim prvih 8 izgrađeno još 17 brodova ovog tipa.
Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća razarači klase “PILO” već su bili zastarjeli. Nova konstrukcijska rješenja i nove, jace turbine bile su uzrokom prelaska na veće tipove razarača, pa su svi brodovi klase “PILO” prekategorizirani u torpiljarke i dodijeljeni na sporedne dužnosti. lzbijanjem prvog svjetskog rata svi su oni ponovo aktivirani, da bi većina nestala u vihoru najvećeg ratnog sukoba u povijesti.
“Pilade Bronzetti” bio je nakon stupanja u službu dodijeljen 7. eskadri razarača, da bi kasnije bio prebačen u Divizion izviđača odnosno u Torpedni divizion s bazom u Brindisiju. S drugim brodovima obavljao je zadatke praćenja trgovačkih brodova u grčkim vodama. Poslije Prvog svjetskog rata sudjelovao je u posjetima Srednjem istoku, a do konca 1920. godine boravi u bazama u Albaniji. U prosincu 1920. godine uplovljava u Rijeku kao brod na strani legionara koje predvodi Gabriele D’Annunzio, a po završetku riječke avanture boravi neko vrijeme u Puli. Zbog političkih razloga, 16. 1. 1921. godine mijenjaju mu ime u “Giuseppe Dezza”, a idućih dvadesetak godina sudjeluje u programima školovanja raznih kategorija pomoraca talijanske ratne, mornarice. Po izbijanju rata sudjeluje u pratnji konvoja za Libiju iz baza Cagliari i Messina. Poslije savezničkog iskrcavanja na Siciliji 1943. godine, DEZZA je premješten u Rijeku radi popravka. Talijanska kapitulacija 9. rujna 1943. zatekla ga je u Rijeci , gdje ga 11. rujna, nesposobnog za plovidbu, zarobljavaju Nijemci. Nakon dugotrajnog popravka i pregradnje, 9. lipnja 1944. godine ulazi u njemačku službu pod oznakom TA 35 i vrši zadatke pratnje konvoja uzduž dalmatinske obale. No njegovo službovanje u njemačkoj Kriegsmarine nije trajalo dugo. Već 17. kolovoza 1944. godine nedaleko otočja Brijuni naletio je na sidrenu minu. Strahovita eksplozija rastrgala je brod na dva dijela, koji su potonuli u samo nekoliko minuta. S brodom je nastradao 71 član posade.
Oko tragične sudbine TA 35 postojale su neke dvojbe. Prema jednima, brod je nastradao kako je opisano. Drugi su tvrdili da nije potonuo, već da je teško oštećen otegljen U Trst gdje SU ga kasnije potopili saveznički avioni. Za olupinu nedaleko Brijuna tvrdili su da je to TA 21 ex INSIDIOSO, brod istog tipa kao i DEZZA. No pretraživanje po knjigama i ratnom dnevniku 11. njemačke eskortne flotile dalo je rezultata: TA 21 (lnsidioso) potopljen je za vrijeme savezničkog bombardiranja 5. studenoga 1944. u Rijeci, dok je kod Brijuna nedvojbeno potonuo TA 35, GI USEPPE DEZZA.
OLUPINA
Zaron na TA 35 je u plavo, kao uostalom i kod svih istarskih olupina. Nad njom je usidrena plutača koja omogućava da se spustimo na samu krmu olupine. Pri dobroj vidljivosti krma se počinje vidjeti već s desetak metara dubine i sasvim lijepo se vidi zaobljeni vrh krme i bocni štitnici iznad vi jaka. Pri dobroj vidljivosti doživljaj je izvanredan, jer se na nekoliko metara ispod nas mote vidjeti cijeli brod, točnije dvije trećine broda, jer je prekinut bas negdje iza zapovjedničkog mosta. Spuštamo se pokraj krmenog topa od 102 mm, za koji je privezano sidreno uže s plutačom. S obzirom na to da je dubina nekih dvadesetak metara, top je u začuđujuće dobrom stanju. Neki su mu dijelovi posve sjajni i cisti, jer se za njih hvataju ronioci da predahnu kod obilaska broda. Plivajući dolazimo do postolja jednog protuavionskog topa koji se vidi u blizini, pazeći da perajama ne dodirujemo palubu jer uzvitlani mulj začas smanjuje vidljivost na pola metra. Na postolju je njemački četverocijevni top kalibra 20 mm – popularni “flak”, čije cijevi strše ravno uvis. Netko je cijevi oslobodio naslaga školjki i spužvi, pa se na njima vidi crvenkasta boja rđe koja polako nagriza čelik. S jedne i druge strane flaka na palubi su pričvršćena dva bacača dubinskih bombi. lstina, teško ih je ra spoznati jer su debelo obrasli, ali na njima su još uvijek dubinske bombe spremne za izbacivanje. Malo dalje vide se ventilacijski otvori strojarnice. Uz bok broda vidi se ijedna torpedna cijev koja ja pala sa svoga postolja na palubi. Nekoliko metara dalje na palubi leži izvrnuto još jedno topovsko postolje. Na njemu je također četverocijevni flak, sto pokazuje da su Nijemci do granice stabiliteta naoružavali sve zaplijenjene talijanske ratne brodove. Pravilno zaključivši da im najveća opasnost vreba iz zraka, naoružali su svoje brodove lakim topovima i strojnicama svih mogućih vrsta – talijanskih, njemačkih, švicarskih, svim oružjima koja su im došla pod ruku. Nedaleko od topa nailazimo na mjesto gdje je brod prekinut. Čelični limovi izgledaju kao da ih je raskinuo i zgužvao neki div. Usred te zbrke leži veliki parni kotao koji je nekim čudom ostao čitav poslije eksplozije. Pri dnu je sloj mutnijeg mora, koji nas sprečava da zavirimo u unutrašnjost toga dijela trupa.
lz istog razloga odustajemo od traženja pramčanog dijela broda, koji leži stotinjak metara dalje. Njemu treba posvetiti posebno ronjenje. Radije se vračamo nazad, prolazimo opet pokraj krmenog topa i produžavamo prema krmi. Nailazimo na okrugli otvor, kroz koji vidimo stepenice koje vode u potpalublje. Otvor je preuzak da bi se moglo provuci s bocama na leđima, ali unutra se vidi nekakav hodnik dopola ispunjen muljem i nekoliko vratiju. Na krmi nailazimo na klizače dubinskih bombi. To SU dva četvrtasta okvira pričvršćena na samoj krmi, u kojima je smješteno po nekoliko dubinskih bombi. One su toliko obrasle školjkama i spužvama da ih jedino izvježbano oko mote raspoznati. Spuštamo se niz krmu do vijaka, koji su napola utonuli u mulj. Vidljivost je tu tako slaba da se odmah vračamo prema palubi. Prolazimo uz kormilo, koje je na ovom tipu broda zaista osebujnog oblika, i pričvršćeno je na samoj krmi broda s vanjske strane, kao u kakve male jedrilice. Zbog takvog rješenja to je bila Ahilova peta ove klase torpiljarki jer se mehanizam kormila vrlo cesto kvario, pa je u kritičnim trenucima borbe dolazilo medu posadom do prave panike. Plivajući uz bok nailazimo na mjesta gdje je tanka oplata posve istrunula. Kroz neke od rupa na oplati vidi se dobro unutrašnjost broda,; Zavirujemo i u svjetlu baterijske lampe vidi se umivaonik, a po zidovima razne cijevi i električne žice. Bilo bi zanimljivo prošetati kroz ove prostorije, jer to su nekada bile kabine zapovjednika i brodskih časnika. Tko zna sto krije mulj kojim su dopola ispunjeni ovi prostori? No usprkos male dubine, zavlačenje u unutrašnjost predstavljalo bi opasan pothvat koji zahtijeva puno prethodne pripreme.
Zato se vraćamo na krmenu palubu da još jednom prije izrona pogledamo krmeni top. Velik je i izgleda moćno i danas, a njegova debela cijev kao da prijeti prema površini. Neke ručice cak se mogu pomicati. Pokraj topa je mehanizam pomoćnog kormilarskog uređaja, s kojega se moglo upravljati brodom u slučaju daje zapovjednički most bio onesposobljen u borbi. lako kotac kormila nedostaje, još su tu zupčanici koji su čeličnom užadi bili spojeni s kormilom. Ronjenje završavamo krećući prema površini prateći sidreni konopac, a pod nama ostaje brod koji je skupa sa slavnim D’Annuoziom ispisao neke važne stranice naše novije povijesti.
