Name: Lina (ex-Ville De Nemours)
Typ: teretni parobrod
Zugehörigkeit: Societa “Adriatica“, vlasnik Vincenzo Granata, Bari, Italija
Bau: porinut 14.04.1879, dovršen 1879., Newcastle on Tyne, V. Britanija
Abmessungen: D=64.2m, Š=9m, V=5.5m, 1060 t
Versenktes Datum: 14. siječnja 1914.
Verursachen: nevrijeme, udar u obalu otoka Cresa
Ort: rt Pečen, NW strana otoka Cresa
Schwierigkeiten finden: lako se pronalazi, pramac broda je u prvoj uvali južno od rta Pečen. Vrh pramca je na 20m
Maximale Tiefe: 55m
Minimale Tiefe: 20m
Strom: Uglavnom slabe
Zugang: pristup moguć isključivo brodom (lokacija je uz obalu ali je teren nepristupačan)
Sichtbarkeit: uglavnom dobra
Lebende Welt: raznolik život na i oko olupine, povremeno primjerci većih riba i rakova
Wissen und Fähigkeiten: ronilačke kategorije prema svojim ovlastima
POVIJEST
LINA je bio željezni parobrod izgrađen daleke 1879. godine u brodogradilištu Newcastle on Tyne u Velikoj Britaniji. Naručitelj je bila kompanija Vinuesa & Co, i pod njenom je zastavom i imenom NUEVO ESTREMANDURA plovio sve do 1903. godine. Parobrod NUEVO ESTREMANDURA izgrađen je u vrijeme kada su željezni parobrodi već odnijeli konačnu pobjedu nad jedrenjacima , preuzevši tako glavnu ulogu u prijevozu roba morem. Doduše, i tada se još događalo da bi poneki kliper (brzi trgovački jedrenjak) čeličnog trupa odnio pobjedu nad sporim parobrodom na dugim prekooceanskim plovidbama, no bilo je posve jasno da je vrijeme jedrenjaka prošlo i da budućnost pripada crnim, zadimljenim čeličnim grdosijama bez jedara. Trup je bio čelične konstrukcije koji je svojom vitkošću jako podsjećao na jedrenjake . lmao je drvenu glavnu palubu koja se neprekinuto protezala od pramca do krme i nadgrade koje se nalazilo u sredini broda. lspod nadgrađa, koje je bilo djelomično čelične, a dijelom drvene konstrukcije bio je smješten parni stroj. Teretni prostori nalazili su se na prednjem i krmenom dijelu broda, s po jednim jarbolom i dizalicama za ukrcaj i iskrcaj tereta. Visoki dimnjak bio je smješten iznad parnog kotla, neposredno iza zapovjedničkog mosta. Pramac je bio visok i ravan, s dva sidra koja su se na palubu izvlačila posebnom dizalicom kao na jedrenjacima (nisu se uvlačila u “oka” s obje strane pramca). Krma je bila “kliperskog” tipa (opet po uzoru na brze jedrenjake), elegantno izvijena prema palubi s jednim kormilom i vijkom.
Kompanija Franco-Tunisienne da Navigation kupuje 1903. brod NUEVO ESTREMAN DURA i preimenuje ga u VILLE DE NEMOURS. Ova francuska kompanija osnovana je 1896. i u razdoblju do 1904. kupuje pet rabljenih brodova kojima daje imena gradova u Tunisu (SS ‘ Ville-de-Bizerte , Ville-de-Sfax , Ville-de-Sousse , Ville-de-Nemours,Ville-de-Gabes). Kompanija je držala putničko-teretnu liniju Francuska-Tunis, a najčešći teret prema Francuskoj bile su ovce. No kompanija nije mogla izdržati konkurentsku borbu sa sličnom Compagnie Generale Transatlantique i napokon je rasprodana 1907. godine. Stari parobrod LINA plovio je svjetskim morima već dvadeset i dvije godine pod imenom VILLE DE NEMOURS odnosno NUEVO ESTREMANDURA, kada ga je 1907. godine kupio Vincenzo Granata, vlasnik kompanije “Adriatica” iz Barija. “Adriatica” je sa svoja četiri broda plovila cijelim Sredozemljem te do Sjeverne Europe prevozeći ulje i vino iz talijanske pokrajine Puglia, a na povratku dovozeći ugljen iz Cardiffa. I u rukama novog vlasnika LINA je vjerno služila sve do uoči Svjetskog rata. Tada je jedne zimske noći 14. siječnja 1914. godine pod zapovjedništvom kapetana Giuseppea Cicconardija zbog guste magle posada izgubila orijentaciju prilikom plovidbe kroz Vela vrata (kanal između otoka Cresa i obale Istre, da bi je potom jako nevrijeme bacilo na obalu nedaleko rta Pečen na Cresu. Brod je brzo potonuo. U podacima kompanije nije navedeno je Ii bilo nastradalih u ovom brodolomu.
OLUPINA
LINA je kao bezimena olupina bila poznata odavno. Ribari su pazili da na njoj ne pokidaju ili izgube svoje mreže, ali su o potopljenom brodu pričali roniocima. Na UNI se ronilo još koncem šezdesetih godina, za vrijeme prvih početaka sportskog ronjenja kod nas. Negdje 1978. godine zaronili smo prvi puta na LINU, jer su nam je preporučili prijatelji iz Kostrene kao lijep i veliki brod. Nakon ronjenja objavili smo članak u tadašnjem časopisu More i ubrzo se javio čitatelj koji nas je obavijestio da se brod zove LINA, da je bio talijanski te da je nastradao početkom Prvog svjetskog rata. Ti su nas osnovni podaci usmjerili u našem istraživanju pa smo uskoro došli do cijele povijesti broda i njegove sudbine .
Brod leži na pješčanom dnu, pramcem okrenut prema obali. Pramac se nalazi u sredini male uvale, oko 50 m južno od rta Pečen. Kada je more prozirno, pramac se nazire s površine. Za pramac je bila vezana plutača s konopcem, ali je povremeno otkine nevrijeme pa se u tom slučaju treba snaći i lokaciju olupine potražiti dubinomjerom ili izvršiti izviđanje ronjenjem na dah. Ono ovdje pada prilično strmo, tako da je vrh pramca broda na dubini od 20 metara, dok je krma već na dubini od oko 55 metara. Najimpozantnije je, međutim, zaroniti u plićem dijelu pri dnu uvale i krenuti prema dubini, jer ce se tada iz plavetnila pojaviti visoki pramac broda, sto na sve ronioce ostavlja snažan dojam. Na pramcu se odmah uočavaju dva starinska admiralitetna sidra s prečkom koja su učvršćena S gornje strane palube, kao kod jedrenjaka (kasnija, moderna sidra su drugačije konstrukcije i nemaju prečke, sto sidru dopusta da se uvuče u “oko” s bocne strane pramca). Drvena glavna paluba je istrunula, ali su na mjestu ostali poprečni čelični okviri na koje je drvo bilo postavljeno tako da se s gornje strane može vidjeti čitava unutrašnjost broda. Brodska skladišta su prazna. Od zapovjedničkog mosta nije ostalo skoro ništa, jer su stranice bile drvene. Na tom mjestu još stoji postolje kotača kormila. No dio nadgrađa iza mosta je od metala i dobro je očuvan. Kroz vrata se može ući u unutrašnjost strojarnice i doprijet i do samog kotla i parnog stroja. Predmeti i oprema u unutrašnjosti su puno manje obrasli nego vanjski dijelovi broda, a u utrobi broda mogu se susresti tabinje i ugori. No oprez – ovdje je zbog strmog nagiba broda dubina blizu 40 metara, sto je granica sportskog ronjenja! Na nadgrađu se može vidjeti i dimnjak , čiji se veći dio nalazi položen preko nadgrađa. Na dimnjaku je još učvršćeno limeno slovo “G”, zaštitni znak kompanije “Adriatica”, .ujedno i početno slovo vlasnika – obitelji Granata.
Iza nadgrađa je krmeno skladište za teret (također prazno) i krmeni jarbol , na koji su obješeni ostaci ribarskih mreža. Roneći sve dublje niz palubu dolazimo do same krme. Ovdje je već dubina oko 50 metara, a spustimo Ii se do vijka koji viri iz pijeska, doprijet ćemo do dubine od 55 metara. No krma je skoro uvijek obavijena mutnim slojem morske vode, pa se i radi vrlo slabe vidljivosti ne preporuča zaranjanje do tog dijela broda. Mnogo je zanimljivije i sigurnije zadržati se oko središnjeg i plićeg dijela broda, gdje se redovito susreću i jata manjih riba. Na kraju ronjenja preporučamo posjetiti i malu pod vodnu spilju koja se nalazi u dnu uvale, s ulazom ispod same morske površine. U spilji se u vodoravnim pukotinama cesto zadržavaju jata malih riba, uglavnom fratara i ušata koje ovdje nalaze zaklon od većih grabežljivaca.
