Ime: Argo (ex-hms Flint)
Vrsta: motorni brod – hladnjača
Pripadnost: norveški, kompanija Valdemar Skogland iz Haugesunda
Izgrađen: srpanj 1942.
Dimenzije: D=52m, Š=7m, V=4.5m, stroj Mirrless 500 BHP
Posada: 12
Potonuo: 27. siječnja 1948. g.
Uzrok: greška u navigaciji – naletio na minu
Mjesto: oko 5 nm E od rta Crna Punta
Težina pronalaženja: teško se nalazi, potrebni instrumenti
Najveća dubina: 50m
Najmanja dubina: 44m
Struje: umjerena, povremeno jaka
Pristup: pristup moguć isključivo brodom (lokacija je na otvorenome moru)
Vidljivost: vrlo promjenjiva, povremeno vrlo dobra
Živi svijet: raznolik život na i oko olupine, na olupini veliki primjerci riba
Znanja i vještine: samo ronilačke kategorije osposobljene za tehničko ronjenje
POVIJEST
Brod hladnjača Argo je pod imenom HMS Flint pripadala grupi ratnih brodova- minolovaca, koje je britanska vlada po završetku Drugog svjetskog rata, 1946 godine, prodala norveškim brodovlasnicima, koji su imali namjeru pregraditi ga u teretni brod.
Izgrađen je u brodogradilištu u Kanadi 1942 godine, dugačak 52 metra, širok 7 metara i visok 4,5 metra, sa parnim strojem, kojeg je kasnije novi vlasnik zamijenio dizelskim strojem Mirrless 500KS. Isto tako u brodu je uredio tri teretna skladišta, jedno na pramcu, drugo na sredini broda i treće pri krmi, sa sustavom za rashlađivanje tereta, pa je tako brod mogao prevozit lako pokvarljivu robu. Izmijenjen je i oblik i oprema zapovjedničkog mosta, stari dimnjak je zamijenjen i premješten prema krmi, iznad dizel stroja. U pregrađenim kabinama omogućen je smještaj za 12 članova posade. Preuređeni brod je 1947 godine dobio i novo ime – ARGO.
DOGAĐAJ
30.12.1947 godine Argo je s 12 članova posade isplovio iz Haugesunda s teretom smrznutog bakalara na put za Veneciju, do kud je sretno stigao, iskrcao bakalar i ukrcao razno povrće za novo odredište – Rijeku, gdje je trebao ukrcati teret kvalitetnog drva za Oslo. Iz Venecije je isplovio 26.1.1948 i uzeo kurs prema samom jugu Istre, rtu Kamenjak. Vrijeme je bilo mirno.
Iz službenog iskaza jedinog preživjelog 25 godišnjeg mornara, saznajemo što se dogodilo:
Kobnog dana oko 20 sati Argo se usidrio u uvali na rtu Kamenjak gdje su prenoćili jer se zapovjednik nije usudio preploviti Kvarner radi straha od mina, koje su zaostale od Drugog svjetskog rata. Malobrojni koridori sigurni za plovidbu bili su označeni plutačama, no bez svjetala da bi bile vidljive ponoći. Jugo je bilo u jačanju, vidljivost je bila slaba. Zapovjednik je, najvjerojatnije zbog štednje, odlučio ne ukrcati peljara, već se pouzdati u pomorske karte i plutače koje su označavale koridor za plovidbu. Ono što nije znao je činjenica da su mnoge plutače nedostajale, otkinute uslijed čestih zimskih nevremena. Oko 12.30 sati brod je zatresla razarajuća eksplozija, činilo se da brod odmah počinje tonuti, priča jedini preživjeli, Mikalsen. U tom trenutku nalazio se na ručku u malom brodskom salonu. Zgrabio je okvir vrata koji mu se našao pri ruci i borio se da se dokopa površine. Uz njega izronilo je još njih sedam. Brodu nije bilo ni traga. Jugo je jačalo. Preživjeli članovi posade očajnički su se borili za život u teškim vremenskim uvjetima. Preostalo im je plivati niz vjetar. Poslje nekog vremena razdvojili su se. Mikelsen je bio u grupi sa još njih tri. Prvo su zaostala dva, nakon toga još jedan, pa je Mikelson ostao sam. U daljini se nazirala obala. Došavši bliže, pred njim su bile samo visoke, nedostupne stijene, a podivljalo more prijetilo je da če ga razbiti o stijene. Posljednjim je snagama pokušao zaplivati uz obalu. Doplivao je do uvale u koju su ga ugurali valovi, te se tamo onesvijestio. Ustanovilo se da je Mikalsen isplivao u uvalu Vošćice istočno od mjesta Koromačno. Kad je došao k svijesti vidio je svijetlo koje je dolazilo iz obližnje i jedine kuče iz zaseoka Sveti Ivan, i posljednjim se snagama dovukao do nje. Bilo je 21.30. Ukućani su mu odmah pružili prvu pomoć. Oko ponoći stigla je i policija, ali Mikelsen je bio toliko iscrpljen da nije mogao ni govoriti. Pripadnici policije nisu imali nikakvu opremu za traganje i spašavanje, a k tome je bjesnila i oluja. Potraga za mogućim preživjelima započela je rano ujutro sljedeći dan, bez pozitivnih rezultata. Mikelson je nakon dvotjednog liječenja u riječkoj bolnici bio dovoljno jak da se vrati u Norvešku. Oženio se i poživio još preko pedeset godina. Nikad više nije išao na more.
ZARON
Olupina ARGA puknuta je po sredini. Dva su dijela međusobno udaljena 25-30 metara, i oba leže na dnu u uspravnom položaju. Povezana su konopcem tako da se i pri slabijoj vidljivosti može doplivati s jednog na drugi dio olupine. Kako je lokacija na otvorenom moru, olupinu je moguće locirati samo uz pomoć GPS uređaja i dobrog dubinomjera.
Prlikom zaranjanja nazire se tamna sjena koja spuštanjem u dubinu sve vise poprima jasan trokutast oblik brodskog pramca. Već se odozgo može zamijetiti ogradu s obje strane pramca. To je dobra prilika da se kod spuštanja na olupinu na trenutak zaustavimo nekoliko metara iznad nje i snimimo par panoramskih slika prije nego sto se ostali ronioci razmile po njoj i uzdignu oblake mulja.
Lebdeći iznad uzdignute pramčane palube može se primijetiti sidreni uređaj s lancima koji vode prema rupama u palubi. Sidra se nalaze na svojem mjestu s obje strane pramca, ali su posve prekrivena ostacima ribarske mreže čiji veći dio leži na dnu oko pramca. Iz te perspektive može se vidjeti da je linija pramca gledajući s boka malo zakošena, dajući mu pomalo suvremen izgled. S kaštela vode stepenice prema glavnoj palubi. Na njoj se vidi mračni otvor pramčanog teretnog skladišta, u čijoj se unutrašnjosti nazire debeli sloj mulja iz kojega viri niz metalnih cijevi, pomalo nalik na radijatore. Odmah iza otvora je postolje jarbola koji leži srušen pokraj olupine, iza njega su ostaci središnjeg nadgrađa, a na njegovu gornjem dijelu ograda je polomljena i izvaljena na stranu. Na gornjem dijelu nadgrađa nema nikakvih ostataka, kao da je eksplozija izbrisala gornji dio skupa sa zapovjedničkim mostom. Nakon nepuna tri metra u smjeru krme, nadgrađe i trup naglo prestaju – izgleda kao da je ostatak broda otkinut. Na mjestu prekida debela oplata je rastrgana i savinuta u svim smjerovima kao da je od papira. Tu se ispod palube i nadgrađa može oprezno ući u unutrašnjost broda, ima dovoljno mjesta za prolaz sve do pramčanog skladišta.
Na pješčanome dnu oko olupine vide se razbacani limovi, čelična užad i razni dijelovi opreme. Slijedeći konopac stižemo do drugog dijela olupine, udaljenog tridesetak metara. Konopac je zavezan za samu krmu broda, neposredno uz malo krmeno nadgrađe. Na krmenoj palubi i nalazi se mračan otvor krmenog teretnog skladišta, a malo dalje i nastavak nadgrađa na čijem su rubu bočno pričvršćene sohe čamaca za spašavanje. Na sredini nadgrađa još stoji odlično očuvan mali dimnjak. Po njegovu obliku odmah se može zaključiti da brod nije imao parni stroj već suvremeniji, dizel-motorni pogon. Ispred dimnjaka vide se četvrtasti gornji prozori koji su služili za ventilaciju strojarnice, od kojih su neki napola otvoreni. Samo par metara dalje ovaj dio olupine naglo završava raskinutom oplatom i prekinutim trupom. Dio palube, u duzini od nekoliko metara, na tom je mjestu jako savinut prema gore, podsjećajući na otvorenu konzervu tunjevine. Na mjestu prekida izgleda kao da se može zaviriti u unutrašnjost, ali zbog krša raznih cijevi, žica i limova ne preporuča se dublje zavlačenje.
Završetak ronjenja i izlazak na površinu najsigurniji su ako se vratimo do dijela broda na kojemu je sidreni konopac, koji nam pri dekompresiji može i te kako dobro doći za pridržavanje, budući da povremeno morske struje mogu biti prilično jake.
Vrijeme plovidbe: 1,20h